More kao usud

Posljednja ovoljetna premijera, Ibsenova kasna intimističko-simbolistička drama Žena s mora, jako je dobro ambijentirana u prostor otoka Lokruma, na livadu pored Mrtvog mora s pogledom na grad i otvorenu pučinu. Ambijent prati radnju te se stoga, što nije čest slučaj, predstava može smatrati ambijentalnim kazalištem, a ne samo kazalištem na otvorenom.

Ibsenova drama adaptirana je u suvremenost, ne događa se na norveškom fjordu nego na otoku, u ambijentu maloga grada, ljetovališta, negdje u Norveškoj. Autori adaptacije, redatelj Ivan Plazibat i dramaturginja Petra Pogorevc, radnju su zadržali u Ibsenovim okvirima, no prilagodili su je vremenski, jezično i stilski suvremenosti. Tematski su se fokusirali na obiteljske odnose, na obitelj doktora Wangela i njegove dvije kćeri iz prvog braka, svijet koji supostoji s intenzivnim unutarnjim svijetom Wangelove druge žene Ellide. Pretapanja i trenja ta dva svijeta okosnica su zbivanja drame, kako kod Ibsena tako i u adaptaciji.

Nina Violić kreirala je ulogu žene koja je bezvremena u svojoj čežnji
za slobodom / Sinimo Marko Ercegović

Nosivo lice predstave naslovna je žena s mora, Ellida Wangel, u interpretaciji Nine Violić. Ona u sebi nosi vlastiti svijet iskona, povezan s morem, pun nezaustavljivo jakih arhetipskih silnica. Kada se pokuša uklopiti u zadane okvire braka i obitelji, dolazi do neurotskih smetnji. Ne pomažu tome ni sva voljna nastojanja ni muževljeve tablete. Satkana od mora, ona mora živjeti iskonski slobodno i zato na kraju ne bira ni supruga ni misterioznog stranca iz svoje prošlosti koji je neodoljivo privlači.

Sve ove slojeve, od početne neurotske napetosti i potisnutih napadaja panike, do skidanja okova kroz maestralnu scenu plesnog sola, Nina Violić zavidno dobro nijansira, kreiravši ulogu žene koja je bezvremena u svojoj čežnji za slobodom, kako u Ibsenovo doba kada je taj simbolizam bio aktualan, tako i u suvremenosti kada poprima drugačije, ali svejedno vrlo opipljive konotacije.

Osobito je zanimljiva podsvjesna motivacijska razina uloge Nine Violić, vidljiva u spomenutom plesnom solu. Ibsen kroz temu mora i s njim povezane slobode simbolistički manifestira snažno nesvjesno Ellide Wangel, i to u tekstu čini na vrlo frojdovski način, dok ga je Nina Violić u suradnji s redateljem i dramaturginjom predstave pročitala kao postjungovski arhetip divlje žene, što je interpretacijski naročito zanimljivo na razini izvedbenog tumačenja nesvjesnog.

Svijet obitelji doktora Wangela čine također izvrsni glumci, na njih je fokusirana radnja koja supostoji s Elidinom pričom. U prvome redu treba izdvojiti Nikolinu Prkačin kao stariju Wangelovu kćer Bollette, mladu djevojku koja vrlo postojano preuzima ulogu majke obitelji zbog maćehine zaokupljenosti samom sobom. Franjo Dijak kao doktor Wangel uspio je biti ispravan u ponašanju prema supruzi koju zaista voli, zaokupljen poslom, prema kćerima brižan ali nedovoljno angažiran, svjestan problema u kojima se zatekao njegov brak. Odličan je bio Rakan Rushaidat kao obiteljski prijatelj Arnholm, trezven i realan, glas razuma u zamršenoj mreži obiteljskih odnosa, dramaturški pandan i jedna vrsta nadopune liku doktora Wangela. Tea Harčević kao mlađa kći Hilde portretirala je mladu djevojku, još uvijek tinejdžericu, u posve mladenačkom viđenju svijeta i zaljubljenosti u mladog umjetnika Lyngstranda. Njega tumači Adrian Pezdirc, vrlo uvjerljivo, dok je Stranac u interpretaciji Jure Henigmana donio na scenu potrebnu karizmu svojom fizičkom pojavom, intenzitet privlačnosti, mistiku, i osjetno slovensku dikciju, što u kontekstu uloge stranca nije odviše remetilo dojam njegove uloge.

Za ambijentalni ugođaj nezaobilazno je spomenuti dizajn svjetla Vesne Kolarec. Osvjetljenjem je osvojen dosta velik prostor, sugeriran pogled na pučinu i grad u daljini, kreirani prizori stranca u daljini, dok scenografija Zdravke Ivandija Kirigin pretvara lokrumsku livadu u prostor kuće i vrta kakav sugerira Ibsenov izvornik, a preuzimaju ga i autori adaptacije. Kostimi Petre Pavičić naglašavaju ugođaj suvremenosti na otoku, dok je skladana glazba Hrvoja Nikšića filmski prilagođena zbivanjima drame.

Jedina mana ove adaptacije, koja je očito nastajala prema raznim prijevodima ovog Ibsenova djela, s obzirom da u programskoj knjižici nije navedeno prema kojemu, jest nadopisani kraj. Predoslovno crtanje poante u Hildinu zaključnom monologu kojim objašnjava što se zbilo s dramskim licima nakon godinu dana, nije bilo nužno, ipak se radi o kazališnoj predstavi pa je doza otvorenosti u učitavanju mogućih ishoda poželjna za horizont očekivanja gledatelja.

Ritam predstave vrlo je dobar i zaokružen, redateljska cjelina također, pa su ovim naslovom Igre dobile kvalitetnu predstavu punu izvrsnih glumačkih kreacija; jednostavnu, bez velikih pretenzija u dubljim razlozima repertoarnog odabira. Time su nadoknadile propuste prošlogodišnjeg Čehovljeva Galeba na Lokrumu – predstava adekvatno koristi ambijent i daje mogućnost odličnim glumcima, u prvome redu Nini Violić, da dođu do svog punog izražaja.